Početna strana > Rubrike > Politički život > Kritički osvrt na ustavni osnov u nacrtu Zakona o istopolnim zajednicama – pravna egzibicija
Politički život

Kritički osvrt na ustavni osnov u nacrtu Zakona o istopolnim zajednicama – pravna egzibicija

PDF Štampa El. pošta
Vladimir Vranić   
ponedeljak, 22. april 2024.

 Zakon o istopolnim zajednicama je potpuno stran srpskom zakonodavstvu i predstavlja svojevrsnu pravnu egzibiciju. Stoga, jedino je moguće pristupiti kritici svake tačke posebno.

Naime, u obrazloženju nacrta zakona navodi se da je ustavni osnov za donošenje ovog zakona sadržan u odredbi člana 97. tačka 2. Ustava, prema kojoj Republika Srbija uređuje i obezbeđuje, između ostalog, ostvarivanje i zaštitu sloboda i prava građana, kao i odgovornost i sankcije za povredu sloboda i prava građana utvrđenih Ustavom.

Zatim se navodi sledeće:

Odredbama člana 21. stav 3. Ustava zabranjena je svaka diskriminacija, neposredna ili posredna, po bilo kom osnovu, a naročito po osnovu pace, pola, nacionalne pripadnosti, društvenog porekla, rođenja, veroispovesti, političkog ili drugog uverenja, imovinskog stanja, kulture, jezika, starosti i psihičkog ili fizičkog invaliditeta.

Reč diskriminacija je, čini se, postala kamen spoticanja u zakonodavstvu. Naime, diskriminacija znači drugačiji tretman. Autori Zakona o istopolnim zajednicama pokušavaju da pokažu da Ustav i porodični zakon Republike Srbije drugačije tretiraju (diskriminišu) homoseksualno opredeljene osobe. Međutim, ono što prećutkuju, ili možda ne znaju, jeste da se zakoni, ustvari i donose da bi disikriminisali: kriminalce od onih koji to nisu, državljane od nedržavljana, zaposlene od nezaposlenih itd. Zatim, čak i u ličnim odnosima, ljudi disikriminišu članove porodice od onih koji to nisu, te one sa kojima žele da provode vreme od onih sa kojima ne žele, poslodavci diskriminišu kandidate za zaposlenje, banke daju bolje uslove samo pojedinim, a ne svim mušterijama itd.

Ilustracije radi na koji način neko pravilo može zakonski da diskriminiše, uzmimo kao primer pravilo koje zabranjuje lov. Pravilo važi za sve. Prema pravilu, niko ne sme da lovi. Međutim, pravilo utiče samo na ljude koji love. Ljudi koji ne love nisu opterećeni pravilom jer ono zabranjuje nešto što oni inače ne rade. Pravilo važi podjednako za sve, ali njegova opterećenja nisu jednaka.

Ilustracije radi na koji način neko pravilo može zakonski da diskriminiše, uzmimo kao primer pravilo koje zabranjuje lov. Pravilo važi za sve. Prema pravilu, niko ne sme da lovi. Međutim, pravilo utiče samo na ljude koji love. Ljudi koji ne love nisu opterećeni pravilom jer ono zabranjuje nešto što oni inače ne rade. Pravilo važi podjednako za sve, ali njegova opterećenja nisu jednaka

Zakoni, dakle, sami po sebi diskriminišu, a nezakonita može biti samo ona diskriminacija koja se u zakonu izričito navede kao nezakonita. Član 21. Ustava Republike Srbije ne navodi izričito diskriminaciju po osnovu seksualnog opredeljenja, stoga nije jasno zbog čega se navodi kao ustavni osnov za donošenje zakona o istopolnim zajednicama.

Ovde moramo da se osvrnemo i na to da je nedavno donet Zakon o zabrani diskriminacije u kojem se, pored ustavnih kategorija, dodaju i druge kategorije, a to su između istalih i diskrimanicija na osnovu: pola, rodnog identiteta, seksualne orijentacije, imovnog stanja, rođenja, genetskih osobenosti, itd.... Uvođenje novih pojmova koji nisu do sada podrazumevani Ustavom znači da su ti pojmovi nepoznati Ustavu, te da su samim tim neustavni.

Dalje, autori nacrta Zakona o istopolnim zajednicama navode da Ustav svojim članom 21. zakonski predviđa i uređuje diskriminaciju kao pojavu. Ali, Zakon protiv diskriminacije dodaje i uvodi neustavne kategorije i zato predstavlja suštinsku korekciju (prepravljanje) Ustava, ili u najboljem slučaju dodatak ustavnim odredbama. To će za posledicu imati ozbiljne društvene promene. Pošto se radi o stranim kategorijama sa kojima se srpsko društvo i zakonodavstvo do sada nisu sretali, zakonodavno telo bi trebalo da obrazloži javnosti transparentno (objavljivanje na sajtu se ne može smatrati transparentnim) pojmove koji se uvode u zakon i, kako je predviđeno članom 203. Ustava stavi ovaj zakon na proveru i potvrdu narodu, jer se kaže: Narodna skupština je dužna da akt o promeni Ustava stavi na republički referendum radi potvrđivanja, ako se promena Ustava odnosi na preambulu Ustava, načela Ustava, ljudska i manjinska prava i slobode, uređenje vlasti, proglašavanje ratnog i vanrednog stanja, odstupanje od ljudskih i manjinskih prava u vanrednom i ratnom stanju ili postupak za promenu Ustava.

No, potpuni apsurd zakona protiv diskriminacije je u tome što on, pored homoseksualnih zajednica, ni jednom svojom odredbom ne sankcioniše npr. incest, pedofiliju i poligamiju. Štaviše, Zakon protiv diskriminacije širom otvara mogućnost da takve pojave postanu normativne i budu zaštićene upravo Zakonom protiv diskriminacije. Stoga bi, pod hitno, trebalo povući Zakon protiv diskriminacije i vratiti ga u Ustavne okvire.

Autori nacrta se pozivaju na član 23. Ustava kao jedan od ustavnih osnova za donošenje Zakona o istopolnim zajednicama. Ustavne odredbe, da je ''ljudsko dostojanstvo neprikosnoveno'' i da ''svako ima pravo na slobodan razvoj ličnosti'' toliko su uopštene da se nikako ne mogu uzeti kao osnove za istopolne zajednice. Naime, istopolni nagoni su do skoro bili vođeni pod kriminalizovanim oblicima ponašanja kao što su: homoseksualna sodomija, poligamija, incest i samoubistvo. Ustavi civilizovanih zemalja ne poznaju pisano pravilo koje kaže „možeš da činiš šta god želiš ukoliko ne povređuješ drugo ljudsko biće“

Vladavina prava ne znači gomilanje nepotrebnih zakona, već to da svaka od grana vlasti deluje u svojim zakonski propisanim okvirima. U slučaju Zakona o zabrani diskriminacije, to nije slučaj, jer je „ispod žita“, i u toku vanrednog stanja zbog kovida, donet zakon koji treba da služi kao prepravljanje, ili u najboljem slučaju dopuna Ustava. Sve su to razlozi da se preispita, kako sadržina zakona, tako i način njegovog donošenja, imajući u vidu i član 204. Ustava.

 „Ne mogu da zamislim obavezu suda koja će biti preča, i ovlašćenje suda koje će biti važnije da se primenjuje, od ovlašćenja da drži javna tela unutar njihovih prava. Onog trenutka kada javna tela prestupe svoja prava, ona to čine na štetu pojedinaca“ - Lindli M. R. 1899.

Dalje, u članu 23. Ustava predviđeno je da je ljudsko dostojanstvo neprikosnoveno i da su svi dužni da ga poštuju i štite. Istim članom je utvrđeno da svako ima pravo na slobodan razvoj ličnosti, ako time ne krši prava drugih zajemčena Ustavom.

Autori nacrta se pozivaju na član 23. Ustava kao jedan od ustavnih osnova za donošenje Zakona o istopolnim zajednicama. Ustavne odredbe, da je ''ljudsko dostojanstvo neprikosnoveno'' i da ''svako ima pravo na slobodan razvoj ličnosti'' toliko su uopštene da se nikako ne mogu uzeti kao osnove za istopolne zajednice. Naime, istopolni nagoni su do skoro bili vođeni pod kriminalizovanim oblicima ponašanja kao što su: homoseksualna sodomija, poligamija, incest i samoubistvo. Ustavi civilizovanih zemalja ne poznaju pisano pravilo koje kaže „možeš da činiš šta god želiš ukoliko ne povređuješ drugo ljudsko biće“. No, to jednostavno nije tako. Pogledajmo npr. zakone protiv poligamije, ili zakone protiv obnaženosti na javnim mestima, ili zakon protiv surovosti prema životinjama. Ni jedan od ovih zakona nije tu da bi sprečio fizičko povređivanje drugog ljudskog bića. Naše društvo zabranjuje, kao što su to uvek činila i sva inteligentna ljudska društva, određene aktivnosti ne zato što povređuju drugoga, već zato što se smatraju, prema tradicionalnom izrazu „contra bonos mores”, odnosno nemoralnim.  

Međutim, kao i u slučaju Zakona protiv diskriminacije, tako i odredbe koje nacrt Zakona o istopolnim zajednicama predstavlja kao svoju osnovu, mogu biti primenjene i na druge oblike ponašanja u istoj kategoriji ljudskih nagona. Isti izrazi ''ljudsko dostojanstvo neprikosnoveno'' i ''svako ima pravo na slobodan razvoj ličnosti'' podjednako se mogu odnositi i na obnaženost u javnosti, nagon na incest, poligamiju, pedofiliju, itd, baš kao i na homoseksualne nagone. Dakle, ukoliko bi se član 23. Ustava uzeo kao osnova za Zakon o istopolnim zajednicama, onda bi se širom otvorila vrata i za obnaženost na javnim mestima, incest, poligamiju, pedofiliju i ostale devijantne oblike ponašanja. To, nadamo se, nije cilj, te stoga treba preispitati incijativu za ovaj i slične zakone.

Odredbama člana 18. Ustava predviđeno je da se ljudska i manjinska prava zajemčena Ustovom neposredno primenjuju, te da se Ustvom jemče i kao takva neposredno primenjuju ljudska i manjinska prava zajemčena opšteprihvaćenim pravilima međunarodnog prava, potvrđenim međunarodnim ugovorima i zakonima i da se zakonom može propisati način ostvarivanja ovih prava samo ako je to Ustavom izričito predviđeno ili ako je to neophodno za ostvarivanje pojedinog prava zbog njegove prirode, pri čemu zakon ni u kom slučaju ne sme da utiče na suštinu zajemčenog prava.

Očigledno se ne radi o obrazloženom argumentu kojim se vode autori nacrta Zakona o istopolnim zajednicama, već se radi samo o ličnim sklonostima i nagomilavanju primera koji na bilo koji način pominju manjinska prava i diskriminaciju

Nacrt Zakona o istopolnim zajednicama navodi određene odluke međunarodnih sudova i organizacija, ali ništa ne ukazuje na to da je Srbija konkretno obavezna nekim međunarodnim ugovorom da mimo svoga Ustava donese i Zakon o istopolnim zajednicama. Samim tim član 18. Ustava Republike Srbije ne može biti osnova za donošenje Zakona o istopolnim zajednicama.

Odredbama člana 20. Ustava predviđeno je da ljudska i manjinska prava zajemčena Ustavom moguzakonom biti ograničena ako ograničenje dopušta Ustav, u svrhe radi kojih ga Ustav dopušta, u obimu neophodnom da se ustavna svrha ograničenja zadovolji u demokratskom društvu i bez zadiranja u suštinu zajemčenog prava, te da dostignuti nivo ljudskih i manjinskih prava ne može se smanjivati, a pri ograničavanju ljudskih i manjinskih prava, svi državni organi, a naročito sudovi, dužni su da vode računa o suštini prava koje se ograničava, važnosti svrhe ograničenja, prirodi i obimu ograničenja, odnosu ograničenja sa svrhom ograničenja i o tome da li postoji način da se svrha ograničenja postigne manjim ograničenjem prava.

Ostaje nedorečeno zbog čega se autori nacrta Zakona o istopolnim zajednicama pozivaju na odredbe člana 20. Ustava Republike Srbije. Odredbe člana 20. Ustava govore o eventualnoj mogućnosti i uslovima pod kojima je moguće ograničiti ljudska i manjinska prava koja su već zajemčena Ustavom. Ustav Republike Srbije slovom jednim ne spominje pravo na homoseksualnu zajednicu, te ne može biti govora o ograničavanju prava zajednice koja nije predviđena Ustavom. Očigledno se ne radi o obrazloženom argumentu kojim se vode autori nacrta Zakona o istopolnim zajednicama, već se radi samo o ličnim sklonostima i nagomilavanju primera koji na bilo koji način pominju manjinska prava i diskriminaciju. Još je davne 1857. godine sudija Vrhovnog suda SAD Bendžamin Robins Kurtis skoro proročki upozorio: „Kada se napusti strogo tumačenje Ustava, prema utvrđenim pravilima koje određuju tumačenje zakona, i kad se dozvoli da teoretska mišljeljenja pojedinaca kontrolišu njegovo značenje, mi više nemamo Ustav; mi smo tada pod vladavinom ljudi (pojedinaca), koji u određeno vreme imaju moć da proglase šta Ustav jeste, a šta nije, prema njihovom ličnom pogledu na to šta bi (Ustav) trebalo da znači.“

Na osnovu primera iz Ustava koje autori nacrta Zakona o istopolnim zajednicama nazivaju ustavni osnov, nedvosmisleno sledi zaključak da ne postoji objektivna pravna osnova za donošenje Zakona o istopolnim zajednicama.

Svi su ljudi su jednaki, ali su neki jednakiji od drugih

Pozitivna prava stvaraju pozitivne obaveze za ljude, dok negativna prava stvaraju negativne obaveze. Pozitivne obaveze zahtevaju određene radnje prema nekome; dok negativne obaveze zahtevaju odsustvo određenih radnji, poput neagresije na nekoga. Negativno pravo je pravo na mogućnost održavanja određenog stanja bez smetnji i zakoni u Srbiji svakako, bez izuzetka, to i garantuju. Pozitivno pravo je potraživanje prava na pružanje određene usluge. Pozitivna prava su pseudo prava, a zapravo su samo privilegije na štetu negativnih prava. Stoga, u suštini jedina prava su negativna prava, odnosno pravo na to da budem ostavljen na miru, jer pozitivna prava obavezuju drugoga na pružanje određene usluge. Negativna prava su u srpskom zakonodavstvu zagarantovana svakom pojedincu, bez izuzetka.

Dakle, uvođenjem Zakona o istopolnim zajednicama suštinski se kaže da homoseksualno opredeljene osobe imaju pravo da nametnu društvu da njihov grupni identitet bude prepoznat i zakonom potvrđen, kao i da je čitavo društvo obavezno da se uskladi sa njihovim seksualnim nagonima

Dalje, jednakost nije isto što i sloboda. Npr. kada se kaže da država ne bi smela da nameće pravila o seksualnom ponašanju između odraslih osoba koje imaju međusobni pristanak, to je argument za slobodu, a ne za jednakost. Sloboda je, dakle, pravo na slobodu od uplitanja države. A, jednakost je pravo da ne budete podvrgnuti različitim opresivnim pravilima od bilo koga drugog. Dakle, ni sloboda ni jednakost pravno ne garantuju pozitivna prava, već samo negativna, da budete ostavljeni na miru.

Negativna prava za homoseksualno opredeljene bi podrazumevala da svaki pojedinac ima pravo da bude ostavljen na miru, bez obzira na njegovo/njeno seksualno opredeljenje. Međutim, Zakon o istopolnim zajednicama nema nameru da osigura negativna ljudska prava za građane sa homoseksualnim opredeljenjem, već pokušava da nametne obavezu države i društva prema „identitetu u nastajanju,“ u ovom slučaju to je identitet na osnovu tzv. seksualnog opredeljenja. Aktuelno srpsko zakonodavstvo ne dovodi u pitanje pravo na lično seksualno opredeljenje. To spada u domen negativnih ličnih prava svakog pojedinca. Ali, problem nastaje kada se lično seksualno opredeljenje zakonski nameće kao novi identitet i obaveza da taj i takav identitet celokupno društvo prepozna i prihvati. 

Dakle, uvođenjem Zakona o istopolnim zajednicama suštinski se kaže da homoseksualno opredeljene osobe imaju pravo da nametnu društvu da njihov grupni identitet bude prepoznat i zakonom potvrđen, kao i da je čitavo društvo obavezno da se uskladi sa njihovim seksualnim nagonima. Autori nacrta zakona, dakle, potražuju poseban tretman i posebne zakone u društvu na osnovu novog identiteta. Da ne potražuju poseban tretman u društvu i usklađivanje zakonodavstva prema njihovim zahtevima, ne bi ni bilo nacrta Zakona o istopolnim zajednicama.

Pravilo može da kaže da je lov zabranjen. Pravilo koje zabranjuje sodomiju apstraktno je isto sa pravilom koje zabranjuje lov. Oba pravila se odnose na sve, bez izuzetka, i u skladu su sa formalnom jednakošću koja je zagarantovana članom 15. Ustava. Lovci ne mogu da tvrde da su diskriminisani, jer je pravilo univerzalno, opšte, i odnosi se na svakog pojedinca, bez izuzetaka. Ukoliko bi, pak, lovci insistirali na tome da su diskriminasani ovim pravilom, to bi značilo da oni ustvari potražuju da se čitavo društvo prilagodi njihovim strastima prema lovu. To bi, dalje, značilo da oni potražuju drugačiji tretman od ostatka društva, te da celokupno društvo i država moraju da se koriguju i vode prema njima kao grupi.

Upravo takav tretman potražuju autori nacrta Zakona za istopolne zajednice. S tim što, autori nacrta Zakona idu korak dalje i potražuju da se te privilegije nametnu čitavom društvu silom zakona, upravo kroz zakon koji predlažu.

Kada kada se naviknete na poseban tretman u društvu, onda vam jednak tretman izgleda kao diskriminacija.

Kritčki osvrt na razloge za donošenje Zakona

Autori nacrta Zakona o istopolnim zajednicama navode najpre to da faktički postoje zajednice života lica istopolne seksualne orijentacije, koje nisu prepoznate u pravnom sistemu Republike Srbije.

No, to da faktički postoje zajednice života lica istopolne seksualne orijentacije nije razlog za donošenje zakona o istopolnim zajednicama. Naime, moguće je da postoje i razne druge zajednice života koje nisu prepoznate u pravnom sistemu republike Srbije, kao na primer one koje i sam zakon izostavlja u članu 9. Da li to znači da je Republika Srbija dužna da svoje zakonodavstvo koriguje prema zahtevima svake zajednice života koja faktički postoji u Srbiji?

No, to da faktički postoje zajednice života lica istopolne seksualne orijentacije nije razlog za donošenje zakona o istopolnim zajednicama. Naime, moguće je da postoje i razne druge zajednice života koje nisu prepoznate u pravnom sistemu republike Srbije, kao na primer one koje i sam zakon izostavlja u članu 9. Da li to znači da je Republika Srbija dužna da svoje zakonodavstvo koriguje prema zahtevima svake zajednice života koja faktički postoji u Srbiji? Takav pristup bi doveo zakonodavstvo do apsurda, jer se radi o potencijalno neograničenom broju zajednica života. I strogo pravno gledano, zašto bi se napravio izuzetak samo zajednicama života istopolne seksualne orijentacije, a druge zajednice diskriminisale? Sam nacrt zakona o istopolnim zajednicama uključuje moral kao osnovu za smetnje za sklapanje istopolnih brakova. Kao što smo već naveli, u svom članu 9. nacrt navodi razloge kao smetnje za sklapanje braka koji su mahom moralne kategorije: kao što su incest, pedofilija i zakon predviđa da se zajednica sklapa između dve osobe. Incest, poligamija i pedofilija su zabranjeni isključivo jer ih društvo smatra nemoralnim. Sam nacrt, dakle, predviđa diskriminaciju na moralnoj osnovi. Stoga, ako neko zakonodavstvo uključuje demokratski izglasane zakone koji čuvaju moral slobodnog društva, onda to zakonodavstvo ne sme da bude karakterisano kao zaostalo, niti, pak, mora da se koriguje da bi se uskladilo sa zakonom nekih drugih društava.

Konačno, nacrt navodi da zakone o istopolnim zajednicama podržavaju samo neke članice Evropske Unije, čija su društva to prihvatila, ali ne sve članice. Dakle, i sam nacrt ukazuje da zakon o istopolnim zajednicama nije obavezan u Evropskoj Uniji. No, čak i da su sve članice EU prihvatile ovaj zakon, i dalje nacrt nigde konkretno ne navodi zbog čega bi Srbija bila obavezna da ga uključi u svoje zakonodavstvo.

Konačno, nacrt navodi da zakone o istopolnim zajednicama podržavaju samo neke članice Evropske Unije, čija su društva to prihvatila, ali ne sve članice. Dakle, i sam nacrt ukazuje da zakon o istopolnim zajednicama nije obavezan u Evropskoj Uniji. No, čak i da su sve članice EU prihvatile ovaj zakon, i dalje nacrt nigde konkretno ne navodi zbog čega bi Srbija bila obavezna da ga uključi u svoje zakonodavstvo

Kao primer nezavisnog zakonodavnog sistema naveo bih odluku Vrhovnog suda SAD iz 1997. u slučaju Printzvs. UnitedStates, u kojem je trebalo da se odluči da li federalna vlada može vršiti pritisak na državne pravnike da sprovedu federalnu odredbu. Odredba je predviđala da će državni šerifi morati da završavaju papirologiju radi sprovođenja federalne odredbe. Vrhovni sud je odbacio kao irelevantnu tvrdnju jednog od sudija da Švajcarska, Nemačka i Evropska unija, sve predviđaju da konstitutivne države moraju da implementiraju mnoge zakone donesene od strane centrale. U svojoj odluci Vrhovni sud je veoma odsečno odbacio takvu vrstu pozivanja na strane zakone, navodeći: „Mi smatramo da je takva vrsta komparativne analize neprikladna prilikom tumačenja jednog ustava...“

Dalje, autori nacrta zakona o istopolnim zajednicama i sami priznaju da je Ustav odredbama člana 62. odredio oblike zajednice života između muškarca i žene. Ali, tu se ne zaustavljaju, pa tvrde da Ustav nijednom svojom odredbom nije utvrdio zabranu da se zakonom ili na drugi način uredi zajednica života između lica istog pola.

No, ovakvo tumačenje zakona demonstrira ili neznanje, ili manipulaciju autora nacrta Zakona o istopolnim zajednicama. Opšte pravilo za tumačenje zakona je Expressio unius est exclusio alterius - latinska maksima koja znači da izražavanje jedne stvari isključuje druge. Na primer, ako se kaže „državljani imaju pravo da glasaju“, to podrazumeva da oni koji nisu državljani nemaju pravo da glasaju. Isti princip se koristi prilikom tumačenja člana 62. Ustava Republike Srbije kojim se jasno definiše da je brak između muškarca i žene, a izostavljanje izričite zabrane drugih oblika zajednice, kao npr. istopolne, ne može se tumačiti kao zakonski vakum koji treba pošto-poto popuniti. Ustav, u članu 62. jasno i nedvosmisleno stavlja među oko braka između muškarca i žene, dakle, želi da sačuva one principe i vrednosti koje nezavisno društvo želi da sačuva od promenjivih ideoloških i političkih struja koji se nameću spolja. Nacrt zakona o istopolnim zajednicama, zaodenut u ruho hipotetički humanih ideja, ustvari dolazi kao vuk u jagnjećoj koži i pokušava zakonsku među da sruši.

Kako je dekriminalizovana homoseksualna sodomija i stvoren novi identitet

U svojoj odluci u BowersvsHardwick, 1986. godine Vrhovni sud SAD je podržao zakon federalne države DŽordžije prema kojem je sodomija bila kriminlni čin. U svom objašnjenju Vrhovni sud je između ostalog rekao i to da ne zaslužuju ustavnu zaštitu svi privatni seksualni odnosi između odraslih osoba uz njihov pristanak. Sve do 1961. godine sodomija je bila nezakonita u svim federalnim državama. U vreme vreme odlukeBowersvsHardwick, ostala je nezakonita u polovini federalnih država. Sud je ocenio da homoseksualna sodomija ne može biti smatrana „fundamentalnim pravom“ koje je „duboko ukorenjeno u istoriju nacionalne istorije ili tradicije“. Pošto nije našao podršku za pravo na sodomiju u tekstu Ustava niti u nacionalnoj istoriji i tradiciji, Sud je rekao da sodomija sa pristankom može da bude regulisana u svakoj državi posebno.

Ranije smo naveli Vrhovni sud SAD kao svetao primer nezavisnog zakonodavstva. Ipak, postoje primeri gde je Vrhovni sud SAD iskoristio međunarodni zakon da bi zaobišao svoj. To svakako ne ističemo kao svetao primer. Naime, pozivajući se na zakone Britanskog parlamenta i Evropskog suda za ljudska prava, u slučaju Lawrence vs Texas(2003), Vrhovni sud je proglasio zakone protiv homoseksualnih odnosa neustavnim prema Ustavu SAD. Dakle, homoseksualni odnosi koji su od nastanka Ustava SAD bili smatrani nezakonitim, preko noći su postali zakoniti i to odlukom pet (5), od ukupno devet (9) sudija. Sudije koje su se usprotivile takvom pristupu navele su u svom neslaganju da je to pisanje novog ustava i da takav pristup ustavu ukida demokratiju. „Ustav,“ kažu sudije, „više ne zavisi od naroda, već od nekoliko sudija.“ Slično je bilo i sa abortusom, s tim što je prošle godine (2023.), Vrhovni sud ipak preinačio svoju prethodnu odluku u Roe vs. Wade, u kojoj jeabortus bio viđen kao ustavan; svojom najnovijom odlukom sud je ostavio svakoj saveznoj državi da suvereno donosi odluku o dozvoli ili zabrani abortusa.

U slučajevima dekriminalizovanja homoseksualnih odnosa i abortusa zakon nije bio rezultat političkog procesa niti izraz volje naroda, već je zakon bio sredstvo za nametanje određene političke filosofije, kroz odluku nekoliko sudija. Otuda ove odluke izazivaju velike kontroverze u javnosti i još uvek pokušavaju da se nametnu kroz tzv. „univerzalna ljudska prava“

Zašto je ovo važno? Važno je najpre kako bismo imali predstavu o tome na koji način su neki zakoni donošeni i menjani, što ukazuje na njihovu usiljenost i nepostojanost. U slučajevima dekriminalizovanja homoseksualnih odnosa i abortusa zakon nije bio rezultat političkog procesa niti izraz volje naroda, već je zakon bio sredstvo za nametanje određene političke filosofije, kroz odluku nekoliko sudija. Otuda ove odluke izazivaju velike kontroverze u javnosti i još uvek pokušavaju da se nametnu kroz tzv. „univerzalna ljudska prava“.

Ali, činjenica je da ne postoji nešto što se zove „univerzalna ljudska prava“. Istina je da ni jedna evropska zemlja ne zabranjuje sodomiju, ali ne zato što je to demokratska volja tih evropskih zemalja, već isključivo zbog uniformnosti koja se nameće od strane Evropskog suda za ljudska prava. Ipak, 33 od 51 afričke zemlje zabranjuju sodomiju, zatim 8 od 43 južnoameričkih zemalja, pa 27 od 47 azijskih zemalja i 11 od 14 zemalja Bliskog istoka. I dok se u slučaju dekriminalizovanja homoseksualnih odnosa Ustavni sud SAD pozvao na strane zakone kako bi uspeo da izbegne domaće, u slučaju, pak, abortusa Ustavni sud SAD je morao da ignoriše strano pravo, jer su se 2001. na listi zemalja koje su Ujedinjene nacije klasifikovale kao zemlje koje ne dozvoljavaju abortus, između ostalih našle i Velika Britanija, Finska, Island, India, Irska, Japan, Luksemburg, Meksiko, Novi Zeland, Portugalija, Španija, Švacarska, i skoro cela Južna Amerika. 

Pored toga, čuveni sudija Ustavnog suda SAD je u jednom od svojih zvaničnih mišljenja napisao: Ljudi koji su stvorili našu republiku nisu težili da se ugledaju na Evropljane, a još manje na ostatak sveta. Istina je da je Amerika kroz istoriju uvek želela nezavisnost od Evrope. Taj trend ne prestaje. Primera radi, 2002. godine, Savet Evrope je odobrio nešto što se naziva „dodatni protokol konvencije o sjaber-kriminalu“, što čini nezakonitim sav materijal „koji podržava, promoviše ili podstiče mržnju i diskriminaciju“. Portparol Odeljenja za pravosuđe SAD je odlučno izjavio da ta zemlja ne može biti deo takvog međunarodnog ugovora zbog prvog amandmana u Ustavu (kojim se garantuje sloboda govora).

Nezaobilazno se nameće pitanje, ko određuje šta su „univerzalna ljudska prava“? I zbog čega bi srpski narod trebalo da veruje da su vrednosti, principi, pa i sami zakoni bilo koje strane zemlje tako očigledno prigodni srpskom društvu da bi bili uvršteni u srpsko zakonodavstvo?

Nezaobilazno se nameće pitanje, ko određuje šta su „univerzalna ljudska prava“? I zbog čega bi srpski narod trebalo da veruje da su vrednosti, principi, pa i sami zakoni bilo koje strane zemlje tako očigledno prigodni srpskom društvu da bi bili uvršteni u srpsko zakonodavstvo?

Kao što smo videli, kada se povelo pitanje homoseksualnih odnosa, sudije Vrhovnog suda SAD, kao najveću prepreku su imale to da dokažu da je homoseksualna praksa koja se do skoro vodila pod kriminalnim zakonom sodomije, duboko ukorenjena u istoriju ili tradiciju američkog naroda. To naravno nije bilo moguće, ali pošto je u vreme glasanja, 5 od 9 sudija Vrhovnog suda ideološki podržavalo homoseksualne odnose, oni su bili u mogućnosti da nadglasaju i tesno provuku taj zakon kao obavezujući za sve federalne države. Dakle, odluka u ime čitavog naroda je doneta isključivo preglasavanjem nekoliko sudija Vrhovnog suda, a ne zato što je to bila ustavna kategorija, niti pak zato što je to bio rezultat demokratskog procesa. Sudije vrhovnog suda koje su se žestoko usprotivile nedemokratskom procesu nastavile su da insistiraju da homoseksualni odnosi nisu fundamentalno ljudsko pravo, jer nemaju pravnu osnovu za to. Dalje, tvrdili su da se radi o kulturološkom ratu i da je Sud pogrešno procenivši ustvari zamenio kulturološki rat za napad inata. „U tom kulturološkom ratu, mnogi Amerikanci gledaju na homoseksualnost kao moralno odvrtnu pojavu, ne iz mržnje, već na isti način na koji gledaju i na druga štetna ponašanja – „incest, poligamiju, obnaženo šetanje u javnosti ili nasilje nad životinjama“ – kao nemoralna. Ovo moralno neodobravanje daleko od toga da je neameričko, jer je upravo to moralno negodovanje proizvodilo vekovima stare kriminalne zakone (protiv homoseksualne sodomije) koji je ovaj Sud podržao.“

Pored toga, primetan je medijski angažman u promociji određenih političkih filosofija. Nedavno su mediji pompezno objavili da su papa Franja, nadbiskup kenterberijski Justin Velbi i moderator Generalne skupštine Škotske crkve Ijan Grinšilds osudili postojanje zakonskih kazni za homoseksualce u svetu i dodali da gej osobe treba da budu dobrodošle u njihovim crkvama. Novinarsko pitanje crkvenim velikodostojnicima je bilo: Da li crkve smatraju da su homoseksualni odnosi kriminalni čin? „Homoseksualnost nije krivično delo“ kaže jedna od vesti i nastavlja da su zakoni koji kriminalizuju gej osobe „nepravedni“. „Osuditi nekoga ko je homoseksualac je greh. Kriminalizovanje ljudi sa homoseksualnim sklonostima je nepravda. Oni su deca Božja. Bog ih voli i prati“, reči su pape Franje. Velbi je istakao „potpuno se slažem sa svime što je papa rekao“.

Ipak, upadljivo je to da novinarsko pitanje za Crkvu ne bi smelo da bude da li je nešto kriminalni čin ili ne, već da li je u skladu sa učenjem Crkve? Crkva ne može da odlučuje o tome da li je nešto kriminalni čin ili ne, već da li je greh ili ne. Dakle, za navedene verske vođe pravo pitanje nije da li je homoseksualni odnos kriminalni čin, već da li je, prema učenju Crkve, greh ili ne? Naravno, u Crkvi nikada nije bilo sporno to da su svi dobrodošli. I oni koji su u zatvoru podjednako su pozvani i dobrodošli u Crkvu, kao uostalom i svi grešnici. Na kraju krajeva, Crkva nije zajednica pravednika, već grešnika. Ali, grešnika koji se kaju. I nikada nikome nije palo na pamet da stvori identitet npr. bludnika i preljubnika, ili nekih osuđenih za kriminalne radnje. Niko nikada od Crkve nije zahtevao da taj i takav identitet prepozna i potvrdi, a još manje da od greha napravi vrlinu i da greh ispovedi kao vrlinu. A, upravo to se pokušava, dakle, da novi homoseksulani identitet bude prepoznat, i da se od greha napravi vrlina. Posebno zbunjuje što je pitanje izolovalo samo homoseksualni nagon, a sve ostale izostavlja, bar za sada.

Očigledno se čine napori da se izokrene srpsko društvo, ali na takav način da budemo ubeđeni da nismo bili tako dobri kao društvo. Sa svih strana čujemo da nismo baš imali toliko vrlina u prošlosti. Oni koji se akademski bave ovom temom nazivaju socijalnu pravdu „kafka-zamka“: Ako poričeš da si veštica onda si veštica; ako ne poričeš, onda si veštica zasigurno.

Očigledno se čine napori da se izokrene srpsko društvo, ali na takav način da budemo ubeđeni da nismo bili tako dobri kao društvo. Sa svih strana čujemo da nismo baš imali toliko vrlina u prošlosti. Oni koji se akademski bave ovom temom nazivaju socijalnu pravdu „kafka-zamka“: Ako poričeš da si veštica onda si veštica; ako ne poričeš, onda si veštica zasigurno

I tu postajemo podložni uticajima svih koji imaju nešto drugačije da ponude. Veliki deo istorije, predanja i učenja Crkve danas se olako dovodi u pitanje. Takozvani progresivistički pogled na svet podrazumeva ideju da društvo uvek samo napreduje i sazreva i shodno tome smatra da su ideje koje se promovišu kroz interesne grupe samo rezultat napretka ili „sazrevanja“ društva kao celine, zanemarujući u potpunosti mogućnost, i do sada osvedočenu činjenicu, da društvo može i da „istruli“. Čitave civilizacije su trulile i nestajale zbog nemogućnosti da sačuvaju moral društva.

Vrhovni sud SAD je, kao što smo već pomenuli, prošle godine preinačio prethodnu odluku o ustavnosti abortusa, te danas abortus nije obavezan u svim saveznim državama, već je ostavljeno da svaka država za sebe odlučuje o (ne)zakonitosti abortusa. Odluka Vrhovnog suda o homoseksualnim odnosima u SAD je još uvek na snazi, i svakako da nije neoboriva, što se vidi u slučaju zakona o abortusu. Ali je pitanje van Amerike široko otvoreno i ostavljeno svakoj državi na razmatranje. U krajnjoj liniji, Amerika insistira na tome da njena suverenost leži u činjenici da ima suverene zakone i institucije koji nisu uvezeni i nametnuti. Dakle, ideja suvereniteta leži u tome da država ima neprikosnovenu kontrolu nad svojim zakonima, vrednostima i principima.

Za sam kraj najprigodnijom se čini sad već anegdotska izreka: Slobodarski narod koji poštuje vladavinu zakona može da očekuje da pravnici kažu šta ustav znači; ali se od naroda ne može očekivati da dozvole pravnicima da odlučuju o tome kakav ustav treba da bude. To nije posao pravnikâ, već slobodarskog naroda.

Sveštenik Vladimir Vranić